ISMET OMANOVIĆ - Tropic

Slavimo ljubav /

ISMET OMANOVIĆ

Prolazile su godine, godina za godinom, već sam počeo dobijati epitet “starog momka”, a ja i dalje nisam imao djevojku. Prestajao sam tražiti tu ljubav za koju bi dao sve, za koju bi želio da viječno traje. Bio sam ubjeđen da tako nešto jednostavno ne postoji, da se to događa samo u izmišljenim pričama, u srceparajućim filmovima…

I onda, u moj život iznenada uđe ona. Drugačija od svih onih koje su godinama prolazile kraj mene, uobražene, zaljubljene same u sebe, za mene neineresantne.

Na prvi pogled, djevojka sjetnih očiju i tužnog osmjeha, zalutala u nekom nepoznatom svijetu, izgledala je kao da joj je sve izgubljeno, da je oko sebe ogradila nepremostivi zid. Imao sam utisak da traži svoje mjesto pod suncem, ljubav koja će je grijati, koja će joj pomoći da zaboravi sve okrutnosti ovog svijeta. Da traži nekog s kim će moći podijeliti ono što krije u sebi. Nekoga kome će moći svoju ljubav pokloniti. Nekoga kome će moći vjerovati, ko će je nasmijati i razumijeti te trenutke kad’ su joj oči zamišljene i tužne, a ona negdje daleko, daleko…

Tiho, nenametljivo, kuckao sam na taj zid, izmamio sam osmjeh na njeno lijepo lice…

Sve to se događalo na svadbi njene prijateljice, na koju sam ja došao gotovo slučajno. Stidljivi start u nedovoljno poznatom društvu, prerastao je u veselo slavlje u kojem je, pored mladenaca, dominiralo naše obostrano ćaskanje. Iskra je skočila. Svojom mirnoćom, veselim osmjehom, vedrim pogledom, osvojila je moje srce, uspjela mi je vratiti osmjeh na lice koji neće silaziti ni onda kada nije sa mnom. Nisam mogao vjerovati da mi se to događa, da mogu biti tako sretan, da mogu tako iznenada zavoljeti.

Kako smo se luckasto ponašali? Kako smo se znali smijati bezveznim stvarima, nečemu što nitko drugi nije razumio. Dugo, dugo smo razgovarali a da ne postanemo umorni od prazne priče. Nekako smo oboje u dubini duše bili djeca. I koliko god smo željeli riječima pokazati osjećaje, nije nam uspijevalo. Razumjeli smo se i bez izgovorenih riječi.

Iz dana u dan bili smo sve sretniji. Ni moja a ni njena okolina to nije shvatala. Mnogi su samo odmahivali glavom i govorili kako to nije ono pravo, kako pravimo grešku zbog koje ćemo se na kraju oboje kajati. Jednostavno, po njima, nismo jedno za drugo. No, mi to nismo htjeli čuti.  Vjerovali smo jedno drugom. Borili smo se protiv tih predrasuda, nismo željeli da nam niko kvari tu sreću koju je napokon došla. Bili smo uvjereni da će to trajati do kraja života. Tako će i biti.

Planirali smo zajedničku budućnost. Često smo ćaskali o djeci. Djeca su život, kruna ljubavi, osnova budućnosti. Ja sam priželjklivao bar troje djece, odrastao sam u brojnoj porodici. Ona se na to samo smješkala i zamišljala kako li je imati te male neposlušne vraščiće, sa njihovim predivnim očima. Bio je to period slatkih maštarija, vrijeme u kojem je trebalo zaokružiti školovanje, pronaći stalno zaposlenje, stvoriti preduslove za zajednički život.

Nakon tri godine mladalačkih iluzija, došlo je do sklapanja braka, dobili smo dvoje djece, a kasnije i tri preslatka unuka. Ivan, Luka i Dejan su vrhunac jedne sretne ljubavi, lijepog zajedničkog života. Ostalo je samo da i njih izvedemo na put sreće, to nam je želja i obaveza. Hoćemo li ih ispuniti? Danas punim 77 godina, nadanju nema kraja, ljubav čini čuda.